Na mjestu gdje si pao nikao je kamen

sa tvojim imenom i tvojom godinom,

brižno uglačan al' ipak studen

kao i svi drugi pod ovom planinom.

Snjegovi ga hladni oblače i svlače,

umivaju kiše, a vjetrovi brišu,

o da li će iko nad njim da zaplače

kad nestanu slova što o tebi pišu.

Ne, zašto bi suze prolivali svoje

prolaznici rijetki kroz ove planine,

nad običnim kamenom svakidašnje boje

od izmeta ptičijeg i od mahovine.

Vremenom će kiša izbrazdati bore

a umjesto cvjeća nići kukurjek,

sa kamenom utopljenim u kameno more

umrijećeš ponovo, al' sada zauvijek.