Litica seže visoko, k'o mašta,

nit' gore, nit' dole, nit' koga da me spasi,

ispod je ambis koji ne prašta,

dubina njegova i svjetlost gasi.

Kako sad razum srcu da oprosti

te uši gluve za sve što mu priča,

o, kako je pogubno kroz bespuća stvarnosti

imati sanjara za vodiča.