Iz leda se cijedi vrijeme-

u jamama odzvanja bat,

i njih je gluve i nijeme

trgao proljećnji sat.

Nebo boje modre

ulubile visoke stijene,

sa njega ptice bodre

kaćun kroz snijeg dok stenje.

Odavde pa sve do svemira

pruža se sloj tišine,

pritiska snažno, ne bira-

bojim se pokrenuće lavine.

Gazimo tiše od tišine

u zagrljaj voljenoj planini,

kad na nas suncem sine

otpozdravljaju bljeskom cepini.

Oči nam orlovi dali

a sluh nam vjetar nosi-

na Lovćen smo pogledom stali

i slušamo: kiša ga rosi.

Tražimo vučiji pogled

po sjenovitom šibiku,

nek' su mu oči k'o led,

danas smo braća po Maganiku.