Ti kameni cvijete, gordi, rascvjetani,

s laticama oštrim što ka nebu štrče,

po mirisu tvome mirišu mi dani

u kojima srce od radosti tuče.

Na tebi sam svoju istražio dušu,

u bespuću jednu stazu ucrtao,

odvela me gdje vjetrovi u zvijezde pušu,

na jednu sam raspaljenu padalicu stao.

Ti si meni želju silnu ispunio,

da kroz gorske oči pogledam u juče,

za tren sam milion godina usnio

kada me u vrtlog vremenski uvuče.

Gledao sam kako dižeš se ka nebu

iz utrobe vrele ko odaje pakla,

i slušao kako jecaš dok ti zebu

grudi ispod zvona od ledenog stakla.

Svuda su po tebi kosturi lednika-

sunčevi ih zraci proždrli k'o crvi,

a jezera tvoja – tvoje duše slika

poslednje su kapi te ledene krvi.

Ti si želja svake rijeke u nizini

a Tara ti noge s poštovanjem pere,

i čuva u svojoj božanskoj dolini

svu ljepotu za te već ere i ere.

Nek' miluje vjetar tvoje jele mlade

što k'o vijenci oko spomenika stoje,

tu počiva dio mene što ostade

svaki put kad stadoh na vrhove tvoje.