Polijeću pjesme iz sitih kljunova,

dolinom zuje rojevi pčela,

livade cvatu u bezbroj tonova,

a narcisi najviše podigli čela.

Sa kojim pravom – čude se vrela

što im vodama obrise miju,

sa kojim pravom kad boja bijela

sjeća na zime što pustoš siju.

Jezikom sunca narcisi zbore:

"Mirisom našim miriše proljeće,

latice naše s ledom se bore,

za to nas svako voli i voljeće.

Zimu su naše žile usisale,

u nama bjeline robuju njene,

i da ih nije trave ne bi znale

s proljeća da se divno zelene.

Kao pred licem djevojke mlade,

skrivenim ispod bijeloga vela,

pred nama zima na koljena pade,

zato smo bijela podigli čela."