Nekako se sporo julsko sunce budi

u očima vučijim dok žalosno vije,

ljeto je a njemu ozeble su grudi

od hladnoće koja sa ognjišta bije.
 

Miris balege je davno isčezao

sa proljećnim snjegovima kroz hladne ponore,

a umjesto stoke gladan vuk je stao

međ' zidove porušene i trule obore.

Vrtače je preplavilo more divljih trava,

svi tragovi pluga nestaše pod njima,

ni laveža, ni čaktara, katunište spava

ispod julskog neba, kao da je zima.

Još samo planina među stjenjem krije

jedan krhki eho prohujalih dana,

u njemu se čuje čaktar kako bije

uz frulu i pjesmu veselih čobana.

Ponekad u noći ponešeni vjetrom

zvuci zvona i čaktara planinom zabruje,

pa se spuste u dolinu okupanu svjetlom

da ih neki starac na samrti čuje.