Jedno gorsko oko, bistro i duboko,

istrgnuti biser s božijeg đerdana,

krilima je lakim dotakao soko

leteći u zoru jednog vedrog dana.

Klicao je dugo božanskoj visini,

na jutarnjem suncu šepurio krila,

pa spazivši nebo na glatkoj površini

zaronio u dubine meke kao svila.

Prevari ga gorsko oko, bistro i duboko,

prevariće i planine i sunce nad njima,

s ogledala zelenog smješe se široko

čas proljeće i ljeto, čas jesen i zima.

Stari ribar kad se bori s pastrmkom i snom

u malenoj barci, dok ga grli tama,

ni nesluti da je treptaj oku zelenom,

u kome je neprestano mjesec sa zvijezdama.