Pali oblaci crni na oštre vrhove Žurima,

pa teško posječeni krvare maglu po dolinama,

riječi, "nebo i zemlja", ove noći su rima

u pjesmi sablasne tišine što se prolama planinama.

Tmina boje mastila boji me sve do kostiju,

ne mogu da napipam nos – kao da nemam glavu,

ne čujem nikakav zvuk – kao da gluv sam kod ušiju,

osjećam kako košmar lagano potiskuje javu.

Više ni pseći  lavež ne ječi nad dolinom,

ni čaktar sanjivog ovna dok preživa u toru,

svi su podvili rep pred ovom gustom tminom

i negdje u nekom kutku budni čekaju zoru.

Ne, ovo nije noć koju poznajem od sinoć,

ovo je kosmosa kap kanula po katunu,

i sada iskonski mrak svoju demonstrira moć

jadnoj novembarskoj noći što se skrila u žbunu.

Moram probuditi noć, nek' pusti poznati zvuk,

makar to bio grom dok cijepa grane boru,

samo da zemaljsko nešto prekine zlokobni muk,

pa makar vučiji čopor zavijao u horu.

Uzalud molim vjetar da se očeše o šator,

da njegov oštri zvižduk pocijepa plašt tišine,

nema ga da punih pluća snažno dune u prostor,

pa da se crni košmar u vedroj noći raspline.

A onda, kao da istim kao ja mislima gori,

jedan grlati kokot pjesmom sruši tišinu,

a za njim tanani zračak, tek prethodnica zori

preko lica mi pređe, i ono k'o sunce sinu.