Dok sam šumskom stazom koračao s mukom,

pretovaren ljetnom žegom prije kiše,

grančicama niskim takla me k'o rukom,

kao da će s čela znoj da mi obriše.

Najbližom mi granom ruksak prihvatila,

umila mi lice svježim oksigenom,

tu pod svoju krošnju ljupko me svratila

da mi malo šumi o životu njenom..

Kaže, loše sanja u posljednje vrijeme,

a najčešće zvuke motornih testera,

i kako joj neko zabada u tjeme

čekićima teškim stotine eksera.

Pod koru se zavukao miris od benzina

od koga se ledi u žilama voda,

pa pred zoru sanja oko nje čistina,

pobjegla bi negdje al' ne zna da hoda.

I od tada prođe i godina cijela,

zaboravih i ja na jeline more,

a kad opet dođoh, ne nije me srela

raširenih grana tu na pragu gore.

Udovi joj truli razbacani kružno

oko crnog panja demonskog oblika,

pod svjetlošću dana on statira tužno

a u noći plaši svakog prolaznika.

Kao da se stijenje namnožilo vrelo

na mjestu gdje nekad čekala me s hladom,

bez vazduha u plućima brišem znojno čelo

dok prolazim kroz prašinu prosječenom džadom.

Duboko u sebi osjećam sramotu

gledajući gore uz padinu golu,

koja mi sve više liči na Golgotu

sa hiljadu bogova samih u svom bolu.