Niz planinsko lice u proljeće toči

tekućina sjajna sa blijeskom plama,

izvori su njene uplakane oči –

Lukavica plače bisernim suzama.

A kada ih pogledaš od nekud s visine

padinom se vuku k'o svilene niti,

tad umorni putnik može sa vrha planine

okrijepiti dušu a ne silaziti.

Brojale su vile pred svitanje dana

u proljeće davno izvore planini,

i dan danas starac uz čibuk duvana

kazaće ti  broj dana u godini.

Svaki izvor jedan u godini dan,

vodeni kalendar Lukavica ima,

teče voda kao vrijeme, kao dlan od dlan

a sudbine ljudske plivaju u njima.

Spremale se u njoj buduće nevjeste,

kupale se gole prije nego svane,

pili su je turski konji pokraj ceste,

a hajduci noću ispirali rane.

Litice se strme igrale sa zvukom

od vesele pjesme kosaca iz Kuta,

u izvoru potopljena žuljevitom rukom

hladila se župska šljivovica ljuta.

Rađaju se vode iz utrobe rodne

u proljeće pred veselim suncem, narcisima,

mirišući na latice i polene plodne

dole, malo niže, umiru pred njima.

Kad na kraju žubor od veselih nota

u ponoru mračnom priguši tišina,

odlomke će burnog planinskog života

sakriti u sebi lavirint dubina.