Stojim na vrhu planine i snažno uzvikujem svoje ime,

želim da umjesto mene ono bude dio te skladne cjeline,

nek' se strme litice baš kao sa vjetrom sudaraju s njime

i neka ga ljube, noću k'o što ljube zrake mjesečine.

A kada se na planinskim usnama  otopi moje ime,

kad i posljednje njegovo slovo kapne u neku pukotinu,

gledajući kako maglom podamnom doline dime

zaustaviću dah i nijem kao kamen činiću tišinu.

Otćutaću jedan minut s voljenom planinom

iako bi neprestano vrištao od sreće,

ćutaću za onima što vođeni nekim drugim snom

nikad nešto slično odsanjati neće.