Dok se sunce gasi od vrhove sniježne

i cvrčeći u oblaku pare isčezava,

ogrnuta sivim gunjem predvečerja

umorna planina snom nemirnim spava.

Niz padine strme kotrlja se tama

da doline bijele oboji u crno,

obići će ona svaku stopu šume,

osvijetljeno neće ostati ni zrno.

Glasno diše Maganik vjetrovima svojim,

ledenice zveče na granama bora –

odjekuju zvona kristalnoga zvuka:

vrijeme je za pokret vučjeg čopora.

Večeras će poći pod okriljem noći

dolje prema selu niz planinska pleća,

prkosiće pred nišanom iskeženih zuba,

jer vučija glad je i od straha veća.

Kroz prtine duboke nestaju u tami,

guraju pred sobom snijeg s proplanaka,

na čelu je vođa zaleđenih prsa,

od sniježnoga praha bijeli mu se dlaka.

Na krilima vjetra preskaču smetove,

hitaju put sela dok im usta pjene,

u dvorište nekog nemaranog seljaka

sjuriće se poput lavine sa stijene.

Onda, brzo nazad ispraćeni hajkom,

stenjaće u snijegu pod težinom plijena,

pretrčati treba čistinu do šume,

a u njoj će biti samo tamna sjena.

Ostaće daleko čovječija larma

i drhtavi lavež prestravljenih pseta,

opijeni krvlju u jazbini toploj

sanjaće katune u danima ljeta.

A Maganik grli rukama od leda

usnule doline jezivih tišina,

što u sebi kriju od pogleda ljudskih,

neumorne putnike krvavih prtina.