Ona razbija talase i crne oblake,

konači sa povjetarcem u vilinoj kosi,

kao polen lete moje misli lake,

preko mora i planina dalekih ih nosi.

Gledao sam kako tvrdi kamen plače

kada ga dotaknu melodije njene,

od groma se planinama prolamala jače,

gdje udari ritmom procvjetaju stijene.

Ona planinskim rijekama notira žubore

pa sviraju vodopadi božanske arije,

u najljepšu uspavanku komponuje more

da uspava sunce čim se u nj' zarije.

Stegnem  često njenu posvećenu ruku

pa me vodi  bosonogog preko Antarktika,

Atlantidinu mi glavnu pokazuje luku -

otvara mi galerije iz podsvjesti slika.