Lukavica u svitanje. Sunce je još duboko ispod horizonta a zvijezde lagano gube sjaj. Stožac i okolni vrhovi su potpuno stopljeni sa sutonom, vidljive su samo vršne linije koje ih spajaju sa nebeskim svodom. Koračamo mekim pokošenim livadama Trebiješa, pored nas vijuga loš makadamski put. Vjerno ćemo ga pratiti i on će nas pored Milinog Dola i katuna Brdo odvesti u Velje Duboko.

Vlažne vrtače dime izmaglicom jer je sinoć ovuda prošao jedan kišni oblak.

Katun Brdo spava, ali ne i njegovi čuvari. Jedan stari "tornjak" nas je osjetio još iz daljine. Njegov duboki lavež po nekoliko puta odliježe malom uvalom okruženom liticama.

Nastavljamo dalje prema Veljem Dubokom. Put vijuga čas lijevo čas desno a nadmorska visina se numoljivo "topi". Vrhove Maganike već grije sunce dok su duboke doline pod njim u tamnoj sjeni. Nad jednom dolinom zvanom Nemišljah susrećemo prve znake blaže klime - stabla drijena, trnjina, šipurka. I vazduh je najednom izgubio onu planinsku svježinu i reskost. Stižemo u Gornje Velje Duboko. Nekada je bilo znatno gušće naseljeno, danas je svega par domaćinstava, pretežno staračkih. Dočekao nas je miris dima iz tek naloženih šporeta. Mještani koji su nas primjetili srdačno nam otpozdravljaju i daju korisne savjete za lakši i sigurniji put ka kanjonu i niz njega. Njima je to nekada bila najbrža veza sa Međurječjem i drugim moračkim selima, danas, kažu, malo ko ide tuda jer imaju solidan makadamski put preko Liješnja. Ali zadnjih godina u ovaj surovi i opustjeli kraj, kanjon Mrtvice i put ka Lukavici dovode sve veći broj turista, kako iz zemlje tako i iz inostranstva. Među njima je najviše planinara, oni su donekle unijeli živost u svakodnevnicu mještana koja je spala na sve manji broj sadržaja. "Dobr dani" - to su riječi koje su se često čule ovog ljeta, kaže nam jedna mještanka, "a oni mali i plavi". Vjerovatno se radilo o nekim grupama slovačkih, čeških ili drugih istočnoevropskih planinara. Silazimo u Donje Velje Duboko. Rijetke kuće su raspoređene po pristrancima a dolina ispod njih zatrpana fluvijalnim nanosom Mrtvice i njenih malih pritoka. Svaki komad plodnog tla je ograđen i načičkan stablima šljive, oraha, jabuke... Mrtvica pristiže iz pravca sela Višnja, njeno izvorište je iznad sela a ispod strmih padina planine Siljevice. Izvire na 1600 metara nadmorske visine, pravi izuzetno atraktivan kanjon dužine 8 km a onda se uliva u Moraču na visini od 182m nadmorske visine. Ukupna dužina njenog toka je 20km.

Nakon dva sata hoda od Kapetanovog jezera, uzbuđeni kao djeca dok odpakuju poklon, sa divljenjem i strahopoštovanjem ulazimo u kanjon. "Zbogom Sunce - vidimo se u Međurječju!".

Kanjon je na početku širi, brzo se sužava i uglavnom zadržava tu širinu. Dižemo glave u vis koliko god možemo i jedva da smo u stanju sagledati visinu litica nad nama. Tu i tamo poneki bor poput vrhunskog alpiniste visi par stotina metara nad tlom. Drveće koje ne voli visinu a preferira vlagu je nastanjeno oko korita rijeke. Ima tu prilično visokih kao strijela pravih stabala bukve, ispod njih se nastanila paprat, mahovina, različite puzavice... Dole se vodi grčevita borba za svjetlost sa jedne i vlagu sa druge strane. Ta dva faktora su uslovila položaj, oblik, visinu predstavnika biljne vrste u kanjonu.

Krećemo se desnom stranom u ovo doba godine suvog korita Mrtvice, a nakon 15-ak minuta hoda prelazimo na lijevu stranu. Na toj strani ćemo ostati sve do izlaska iz kanjona jer je to jedini mogući put kroz njega.

Na mjestu prelaska sa desne na lijevu stranu nekada je postojao grubo sklepani mostić, sada je on sav u komadima par metara nizvodno. To je dokaz da nabujala Mrtvica ima veliku rušilačku moć u vlažnom dijelu godine. U koritu i pored njega leže ogromne kamene gromade kojima je voda svojim spiranjem dala neku sniježno-bijelu boju. Čak i oblikom na pojedinim mjestima podsjećaju na zaostale gromade snježnika. Grobnu tišinu za sada remeti samo sporadični zveket manjeg kamenja koje se kotrlja niz litice. Ono je ujedno i najveća opasnost posjetiocima kanjona a naročito u kišnim danima.

Kako odmičemo dalje naša staza se postepeno penje u odnosu na riječno korito i sada nas od njega dijeli dobrih stotinjak metara visine. Putovanje postaje sve interesantnije i opasnije. Potrebna je velika pažnja i koncentracija pri prelasku par mjesta gdje se stazica sužava na 10-30cm a ispod njega je okomita stijena. Nailazimo na mjesta gdje je ljudska ruka pojedine dionice učinila prohodnim. Jedinice JNA su za potrebe mještana (a vjerovatno i svoje) miniranjem okomitih litica uspjele usjeći žljebove u stijeni, visine čovjeka i 1-1,5m širine. Sada potpuno nestvarno izgleda prolaz tim dionicama koji ama baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Koračate stazom po sred litice, ispod vas je stotinjak metara vertikalnog pada a iznad vas još 4 puta toliko visoka i nadnešena litica. Kao da se krećete kroz tunel čiji je desni zid proziran. Prizor je za pamćenje! Negdje na sredini kanjona, tamo gdje se staza ponovo približava koritu, Mrtrvica je već stalni vodotok. Vodu dobija iz jedne pukotine nalik na pećinski otvor. Sada je i impresija nadošla i udvostručila se. Naprijed opisano bijelo kamenje sada umiva tamnozelena, kao suza bistra voda. Mrtvica je u krečnjaku izdubila manja i veća udubljenja - kade i bazene, pa njen tok predstavlja prelivanje vode iz jednih u druge.

U visočijim djelovima korita do kojih ne dopire sadašnji vodostaj, u istim takvim udubljenjima leži ustajala voda. To je pravi raj za žabe i punoglavce kojih ima u velikom broju. Oko njih se motaju i vrebaju njihovi smtrni neprijateli - zmije. Zatekli smo jednu srednje veličine, nismo je dirali, ovde niko nema pravo da remeti vjekovima postojeću ravnotežu.

Sve češće nailazimo na aktivne izvore različite izdašnosti koji je hrane vodom. Najljepši su i najbučniji Bijeli Nerini.

U bistroj i plitkoj vodi tu i tamo primjećujemo ribe koje se bez ustručavanja praćakaju pred nama. Imate osjećaj kao da ih možete zgrabiti kad god želite, ali kažu da se još niko nije prejeo ribe iz Mrtvice. Ona je ovde izuzetno oprezna i lukava, na najmanju opasnost hitro se zavlači ispod kamenih blokova. Mi se spuštamo niže i niže a Mrtvica postaje sve bogatija vodom, bučnija i snažnija. Uzalud joj litice prave prepreke u vidu odronjenih kamenih gromada, ona hladna kao zmija vješto vijuga između njih, žureći da se zarije u isto tako hladne i bistre vode Morače. Na pojedinim mjestima se ta njena žurba pretvara u vratolomije, pa imamo priliku posmatrati nekoliko manjih vodopada.

Zanesene ovom nesvakidašnjom ljepotom kao iz sna nas trže udar vrelog vazduha i orkestar zrikavaca. To je znak da se približavamo izlasku iz kanjona. Tako je i bilo, kanjon se proširio, strane su izgubile visinu, a pred nama se ukazala simpatična figura mosta na Zelenom Viru. Tu mrtvica sa svoje desne strane prima jednu pritoku iz pravca Mrtvog Dubokog. Dalje nastavlja širom i šumovitom dolinom, mirnija i tiša, slična Morači i koju će se uliti posle 2-3 km toka. Ovde se naše putovanje u ovom smjeru završava. Prešli smo 18km, spustili se sa 1678m na nekih 300-400m nadmorske visine i sada nam valja nazad. U kanjonu postaje vruće kao u loncu. Krečnjačke stijene su se zagrijale i izračile toplotu sa svih strana. Znoj se neprekidno sliva niz naša tijela, šteta što nemamo termometar, bila bi to velika vrijednost u celzijusima. Krećemo se uzvodno i kao da premotavamo sve one dragocjene slike koje smo vidjeli prije par sati, ali iz suprotnog smjera.

Podnoseći tropsku vrelinu posle 3 sata hoda izlazimo iz kanjona. U Veljem Dubokom nas je dočekao nešto svježiji vazduh okrijepivši nas pred najteži dio puta - uspon na Lukavicu. Negdje na sred sela smo se osvrnuli da bi još jednom bacili pogled na ulaz u ovu dragocjenu riznicu crnogorskog prirodnog blaga.

Od danas ćemo je zvati "Doktorica Mrtvica". Ona je poput iskusnog hirurga napravila dubok rez ka utrobi Maganika i okolnih planina, iza kojih je ostao jedan od najljepših ožiljaka u krešnjačkom tkivu za koje čovjek zna. Taj njen rez je bio istovremeni zastrašujuće snažan ali i suptilan, funkcionalan i kreativan, od njega vas hvata strah ali bi isto tako lako zaplakali od najnježnijih osjećanja koje budi u vama. Ono što jednom davno reče botaničar Baldači za prirodu Crne Gore, u potpunosti oslikava naš doživljaj Mrtvice i okolnog prostora: "Ljudi su ovdje visoki i snažni a priroda poetična i patetična".

Nakon 13 sati provedenih na terenu dočekuje nas onaj koji nas je i ispratio - suton nad Lukavicom.

[ FOTOGRAFIJE ]