Zimsko jutro, 7 sati i 30 minuta .
Vozimo se pored jezera Liverovići . Pretežno je oblačno, samo nam
škrto sunce daje nadu da se današnja vremenska prognoza neće
obistiniti. A najavljuju kišu, naročito posle podne. Župa je
potpuno kopna kao i okolne padine južne ekspozicije. Bjeli su
samo vrhovi Prekornice i Maganika.
Kola ostavljamo u Gornjem
Morakovu odakle počinje naš današnji uspon. Mostić preko koga
obično prelazimo na lijevu obalu Gračanice nije izdržao nalete
njenih voda od prije 20-ak dana kada su se na ovo podrucje
izručile velike kiše. Sada deformisan leži u njenom koritu. Preko
velikih kamenih ploča prelazimo rijeku i koračajući uz korito
potoka Susjed nestajemo u šumama Prekornice, osavljajući iza sebe
tek probuđeno selo. Vrijeme se promjenilo izuzetno brzo, već nakon
pola sata sunce je granulo jače. Da je kojim slučajem lišce zeleno
bio bi gotovo upotpunjen proljećnji ambijent jer dok hodamo
izvori žubore na sve strane, ptice pjevaju pjesme toplih dana, a
mi se znojimo. Pitamo se da li je ovo stvarno 10. februar?
Na pola kilometra od katuna Turija
primjećujemo tu i tamo razbacane gomile snijega koje su preživjele
kišu i visoke temperature prethodnih dana. U njima, baš kao i
prošle godine opažamo tragove medvjeda sa jasno oslikanim
kandžama. Nije nam mio ovaj prizor ali i on je dio avanture i
ukupnog doživljaja planine. U 9 sati stižemo na katun Turija. Na
našu radost tamo nas je dočekalo široko nasmijano sunce i osjetan
sjeverac koji je oblake gurao ka jugu. Biće to divan dan, složismo
se. Čak je i snijeg nekih 10 cm visine.
Po katunu na sve strane tragovi divljaci. Razaznajemo lisičije,
vučije, zečije, ima čak i nekih papkara. Svi tragovi su različite
starosti. Posle deset minuta odmora krećemo kroz šumu u pravcu
vrha Kula. Ispred nas su tragovi 2 - 3 čovjeka, stari nekoliko
dana. Vjerovatno su u pitanju kolege planinari jer vode tačno kuda
i mi idemo. U uvali ispod Glavice od Turija - iznenađenje! Tu,
među gustim bukovim stablima visina snijega je 0,5 m, a 200m
dalje on je cak i preko jednog metra. Primjecujemo velike smetove
od 1,5 m visine. Nevjerovatno! Pa samo 300 mnv niže nema ga ni
milimetar! Sreća da je donji sloj stvrdnut pa u njega upadamo
samo do cjevanica. U snijegu krvavi zečiji tragovi, sviježi na
prvi pogled. Sva je prilika da jadni zeko neće dočekati noć
sudeći po količini krvi koja ostaje za njim. Na površini snijega
još jedno "čudo" - mnoštvo malih buba koje skakuću poput buva.
Primjetili smo da se sklanjaju u naše stope, vjerovatno zbog
vjetra , da ih ne bi oduvao. Nemamo pojma o čemu se radi,
raspitaćemo se.
Stižemo ispod vrha. Diže se ka
nebu poput kule - takvo mu je i ime. Bogami će trebati i malo
znoja da bi se osvojio. Nakon kraćeg odmora slijedi završni uspon.
Snijeg je dubok 1,5 m i do pola zaleden. Iznad pokorice je
rastresit. Čizme zabijamo horizontalno u njega i lagano se
oslanjamo na cepine. Uspon je veoma strm ali nije opasan. Pri vrhu
počinje mećava nanoseći nam sitne kristale u oči. Odmaramo
povremeno diveći se Maganiku. Odavde izgleda veličanstveno u
svojoj visini i bjelini. Okrećem se prema Doni na nekih 30-ak
metara od vrha. On stoji spojen sa nebeskim svodom azurne boje,
oko nogu mu vjetar diže sniježni prah pa sve to izgleda kao
nestvarni hod po oblacima.
Stižemo na vrh. Duva sjeverni
vjetar, termometar je na +2, visina snijega preko dva metra. Od
kutije ni traga. Pokušavamo je otkopati ali uzalud, snijeg je
stvrdnut i dubok. Uz hladne sendviče, topla srca uživamo u
pejsažu. Vide se Komovi, Bjelasica, Sinjavina, Žurim... Kao da ne
pripadamo ovom području stojeći na dva metra snijega dok ispod
nas sve miriše na proljece. U tome je draž Prekornice koja nikad
ne oskudjeva sa sniježnim pokrivacem. Dok se na olimpijskim
planinama otkazuju takmicenja ona ga ima za "izvoz". O tome bi
vam najbolje ispričali borići krivulji kad bi znali da govore,
oni se iz snijega tek ponegdje naziru.
Slijedi povratak. Na vrhu je
hladno a i neki oblaci se ponovo približavaju. Mislim da planina
ne pamti brži silazak u svom postojanju. Sjedamo na zadnjicu i
poput lavine se stuštavamo niz strmu padinu, sve do podnožja.
Dole, potpuno bijeli, pucamo od smijeha našem bleskastom
poduhvatu. Istim stopama samo u suprotnom smijeru, ostavljmo našu
ljepoticu da na miru sanja svoje zimske snove. Južni vjetar je u
međuvremenu nadjakao sjeverni, oblaci se ponovo okupljaju. To nam
je sada manje bitno jer smo uspjeli da ukrademo i sa planinom
podjelimo nezaboravni 10 februar 2001. U 15 sati, umorni i puni
utisaka sa retrovizora Doninog "golfa" mašemo bijeloj Prekornici