U kolima svira ambijentalna muzika a bijele padine Vojnika što gledaju na nas obećavaju dobar provod, uz mnogo lijepih slika i emocija. Kola ostavljamo na proširenju puta Nikšić-Šavnik, na oko 4km od Jasenovog Polja. Odavde počinje naš uspon. Na leđima nosimo ruksake i cepine a na ramenima skije.Spremili smo i gleznjake jer gore ocekujemo dubok snijeg. Krecemo se po kopnom šumskom putu koji vodi ka Štirnom Dolu. Nailazimo na grupu lovaca čiji se sanjivi psi vrzmaju oko naših nogu. Neki trag im skreće pažnju pa visočije nastavljamo sami, ogrnuti potpunom tišinom. Snijeg postaje sve dublji. Na oko dva kilometra od Štirnog Dola on je 40-60 cm visine.Ne može da izdrži našu težinu,  u njega upadamo gotovo do koljena. Teško koračamo ali veseli i pričljivi nastavljmo dalje.

Trud se isplatio veoma brzo. Oko 9 sati stižemo do Štirnog Dola. Tamo zatičemo gotovo nestvaran prizor. Prava zimska idila-kao iz bajke. Južna strana doline je prekrivena smetovima visokim preko 1,5m. Na sjevernoj strani snijega je manje jer ga sjeverni vjetar nosi ka jugu i tamo danima taloži. Stare kolibe obučene u sniježno ruho vape za fotografisanjem pa im Dona ispunjava tu zelju. Sunčeva svjetlost se na sve strane odbija od snijeznih kristala. Temperatura je +9 stepeni, ni daška vjetra, u ušima zuji samo tišina. Snijeg je netaknut, samo naši tragovi šaraju dolinu. Pod nevjerovatnim impresijama oko 9 sati i 45 minuta krećemo ka vrhu.

Uspon na vrh nije opasan ali jeste naporan. Smetovi postaju tvrdi kako se penjemo visocije, što nam olakšava penjanje. Lagano se oslanjamo na cepine. Iza leđa nam je neopisiv pejsaž. Istočno su, Žurim, Maganik, Borovnik, Prekornica, južno naziremo Lovćen... Skoro cijela Crna gora je bijela, izuzev kotlina. Naš Nikšić izgleda tužno u dimu koji se valja iz pravca željezare. To se odavde najbolje vidi.

Ne možemo se nagledati kontrasta koji čine nevino bijeli snijeg i azurno plavo nebo. Svaku pauzu u hodu koristimo za divljenje i fotografisanje. Kako napredujemo visocije prizori su sve divljiji i živopisniji, pa se za trenutak čovjek zapita nijeli se nekim čudom našao na padinama Alpa ili Himalaja. Pedesetak metara ispod vrha nailazimo na malu dolinu obraslu borovima krivuljima koji okovani ledom štrce iz smetova. Fotografišemo ih. Izgledaju kao začarani i u pokretu sledeni ljepotani-robovi sjevernog vjetra koji dolazi odavde, i našim Nikšićanima ledi dah i ulazi u kosti. Evo nas na vrhu. Vrhunac doživljaja. Vjetra ni daška. Termometar je na +6. Dok sada doline ispod nas prekrivaju oblacimi smo na vrhu okupani suncem. Donja i Gornja Brezna, Šavnik, dolinu Komarnice i Pive, prekriva jedan niski oblak iz koga kao hridi iz mora štrče vrhovi Bioča, Pivske planine, Durmitora i Sinjajevine. Šteta što smo ispucali film, ali sliku ćemo ponijeti u našim očima i srcima. Potpisujemo se u knjigu posjetilaca i riječima pokušavamo opisati svoje oduševljenje.Drago nam je što smo prvi planinari koji su se u 2000-oj i 3 milenijumu popeli na ovaj vrh. Ovim usponom smo mu čestitali novi mijenijum koji je za njega samo tren na putu ka vječnosti.

Na vrhu, odnosno na njegovoj sjevernoj strani smo se divili velikoj sniježnoj terasi, pa nakon 45 minuta provedenih na vrhu krećemo lagano nazad. Za 35 minuta smo u Štirnom, i nakon kraćeg odmora evo nas jurimo na skijama niz njegovu južnu padinu. Šteta što se malo zna za ovo predivno skijalište, gdje se na strmim padinama i neutabanim stazama najbolje osjećaju čari avanturizma. Oko 15 sati i 30 minuta krećemo nazad, prevaljujući na skijama dvije trećine puta. Sa prvim sumrakom, opaljenog lica i punog srca ulazimo u kola i lagano se spuštamo ka Nikšiću. Bio je to jedan nezaboravan zimski dan na Vojniku.