Kad pahulje bijele zastru vidike

i uspore vode brzim potocima,

u pogled mi slete idilične slike

a na srce sjeta koju nosi zima.

Maglovito okno od mog daha,

sjećanje mi vraća čežnju bez lika,

provijava ona poput sniježnog praha

i ledena pada na dušu pjesnika.

I sve su daljine tada predaleke

kao da ih noge nikad stići neće,

a led je ko nikad zarobio rijeke,

kako će se niz njih spustiti proljeće?

Strepim za sve stope što ka meni pođu

kada snijeg i vjetrovi ledeni pakt sklope,

da ih snijeg ne zatrpa, vjetrovi oglođu

prije nego na mom pragu se otope.

Dok u hladnoj noći pahulje se roje

vadim zadnje žiške iz hladnog pepela,

da u plamu opet oživim sve boje,

ne bi li se svjetlost nad krov nadnijela.

Dalibor Lončar, „Iz planinarskog dnevnika“