Kada se uželim sniježne Prekornice, kroz glavu mi prolete slike koje slijede u nastavku teksta… Bila je zima sa mnogo snijega, a mi zdravi, snažni i veseli… Na eks popismo taj koktel sa ledom, sačinjen od planinske ljepote i jednog sunčanog zimskog dana. Sjećanje na njegov jedinstveni ukus ostade do dana današnjeg, pa pada po srcu u obliku čežnje za proteklim danima, za bezbrižnim trenutcima provedenim sa najboljim prijateljima...

Do sniježne kraljice Prekornice se dolazi od sela Morakovo, bijelim tepihom boje snijega, kroz špalir visokih i kao strijela pravih bukovih stabala. Na šumskom putu za katun Turija, često smo nailazili na tragove medvjeda i potpise njegovih kandži na kori drveća. Mještani Morakova znaju da su medvjedi prisutni u šumama iznad njihovog sela, ali su se te zime pitali, baš kao i mi: šta im je to razbilo zimski san? Nisu valjda negdje pronašli prirodni izvor „guarane“?

Napušteni katun Turija. Nekadašnji cirk lednika koji se spuštao ka Morakovu i Župi Nikšićkoj. Nakon poslednjeg ledenog doba i otapanja lednika, sasvim je moguće da je ovde izvjesno vrijeme egzistiralo ledničko jezero. Uf, kako bi bilo divno da je i danas tu… ali na žalost nije. No ništa nas nije spriječilo da ga tog jutra zamislimo na ovom mjestu. Zaleđeno, pokriveno snijegom, izgledalo bi baš ovako… a ja bi spokojno doručkovao na njegovoj obali!

Krečnjačka glavica na obodu Turije, pokrivena šubarom od snijega. Nismo morali baš ovuda – staza vodi lijevo od nje, ali smo imali neodoljivu želju da joj se popnemo na glavu i tamo ostavimo svoj trag.

Sibirski pejzaž na Prekornici. Samo da ne naiđe „Sibirski berberin“! Bila bi prava šteta… Bor i bukva ovde vijekovima žive u harmoničnoj zajednici.

Mladunče bora i mladunče sniježne lavine. Za sada se samo bezbrižno igraju, a kada porastu biće smrtni neprijatelji. Šalu na stranu, bilo je zima kada smo pri dnu kuloara sa istočne strane vrha, nailazili na polomljena stabla – posledicu dejstva lavine.

Pogled na istočnu stranu vrha Kula. Proći ćemo kroz šumu u podnožju, a onda ući u kuloar koji će nas odvesti direktno na vrh. Šumska dionica se pokazala izuzetno teškom, snijeg je u šumi bio rastresitiji nego na čistini, pa smo na pojedinim mjestima do pojasa upadali u njega.

Pravljenje prtine zahtjeva timski rad. Onome ko prti duplo je teže nego onima koji ga slijede. Zato se često mjenjamo na čelu. Saša, Zoki, Dado (odozgo na dole). Igor je slikao sa strane!

Trag koji dotiče nebo – san svakog planinara. I kada ovuda prođem s proljeća, ja ga naslutim između zelenih planinskih trava.

Zaljubljeni pogled Prekornice, upućen prema Maganiku. Poput Tare i Zlatibora, i njih dvoje flertuju već milionima godina, ali još niko nije opjevao tu ljubav. Evo ja ću: „Maganiče pitaj Prekornicu da li pamti…“

Cepin ponosno pozira iznad kuloara, nakon što je odlično odradio svoj dio posla i vinuo me u plave visine. Inače, dobio sam ga na poklon. Prije mene je imao blistavu karijeru: Mon Blan, Kavkaz, Pamir, Akonkagva, Kilimandžaro… Nikada nije iznevjerio…

Na vrhu Kula (1927 m.n.v.). Kada bi pokretom čarobnjaka Priroda pucnula prstima i ovaj zimski kadar pretvorila u ljetni, pod snijegom bi se pojavili borovi krivulji, visoki 1,5 m. Ovako, ni traga od njih, niti od kutije sa sveskom utisaka.

Tri sniježna leoparda U ovom trenutku fizički daleko od Prekornice, ali u mislima veoma česti posjetioci njenog vrha.

Tri gorska vuka. Na žalost, njih nismo sreli… Ovako smo ih zamišljali, negdje u šumama Prekornice.

Igra svjetlosti na otiscima naših šaka, ili novi izazov za Moldera i Skali iz Dosijea X? Mi smo sebe ubijedili u ovo drugo! Odrastao čovjek lako podjetinji kada je srećan, a mi smo tog dana blistali od sreće!

PD UNLIMITED i Prekornica. Pitanje je ko je koga osvojio – mi nju ili ona nas?! Važno je da je ljubav obostrana i neprolazna!

Prekornica je krševita, krečnjačka planina jugoistočno od Nikšića. Zajedno sa svojim ograncima obuhvata prostor između Nikšićkog polja, Župe Nikšićke, Maganika, doline Morače i Bjelopavlićke ravnice. Od više njenih vrhova i grebena, svojom visinom, oblikom i vidikom koji se pruža sa njega, dominira vrh Kula (1927 m.n.v.) – najveći vrh Prekornice. Do njega se stiže iz pravca Nikšića, i iz pravca Danilovgrada. Logično, mi koristimo ovaj prvi. Od Nikšića do sela Morakovo (u Župi Nikšićkoj) postoji autobuska linija,izadjemo na poslednjoj stanici, vratimo se par stotina metara u nazad do malog mosta na rijeci Gračanici, i tu počinje naš uspon ka vrhu Kula. Svaki novi uspon je doživljaj za sebe… Ova planina baš umije prijatno da iznenadi u svim godišnji dobima, a naročito zimi. Bilo je dana kada su poznati zimski i olimpijski centri širom Evrope kuburili sa nedostatkom snijega, dok smo mi na Prekornici gazili smetove duboke skoro dva metra. Zbog toga je, za nas iz „Unlimiteda“, ona bila i ostala sniježna kraljica!