Poruku šalje: Gradski bor, Nikšić, Crna Gora

Poruku prima: Planinski bor, Planina Maganik, Crna Gora

Dragi moj rođače, gorštače!

Poruku ti šaljem po južnome vjetru, danas baš je manit, kao da je pripit,  pa se nadam ekspresno će dospjeti do tebe, na Maganik silni, na liticu tvoju. Oprosti mi ako bude nejasna i gruba, iglice mi nagorele od kiselih kiša, u maniru tupe gramofonske igle, zavijaju jadno dok po vjetru grebu ovaj tonski zapis. No se nadam čisti planinski će vazduh, otkloniti svaki pozadinski šum, i da ćeš ti jasno čuti šum rođaka četinara, emitovan na zelenoj frekvenciji bora.

Zimzeleni brate, koliko ti samo zavidim na svemu. Pa neka te „krivulj“ svi pogrdno zovu, pa neka ti i vjetrovi staru kičmu krive, a gromovi strašni kidaju udove! Ni ne slutiš koliko si slobodan i sretan, u toj tvoj nepreglednoj krečnjačkoj pustoši, gdje  nikoga živog u blizini nema. A ja… šta mi vrijedi što sam visok, vitak, i što kršne momke sa mnom svi porede. Šta mi vrijedi kad se moj šum ne čuje od buke, a boja mi blijedi u sivilu smoga.  Rođen ko siroče – rasadnik mi majka, al’ se nikad do kraja ne zbližih s ljudima! Nisam ti ja za doline i gradove ravne‚ kroz mene još teku sokovi gorštaka. U čežnji mi evo cijeli život prođe, za plavim visinama, za strmim planinama, a znam da ih nikad dosegnuti neću. Nikad sivi soko  odmoriti neće na mojim granama, nikad vuci gorski zavijati neće na okrugli mjesec u mojim krošnjama, nikad vile gorske okrenuti neće kolo oko mene… Utočište ja sam za sakata jata gradskih golubova, mokraćom me zalivaju razmažene pudle, što mirišu neprirodno na ljudske mirise. Po meni se lijepe oglasi, plakate…  žicama me vežu, svjetiljkama kite.  Tebi žuta mjesečina obasjava grane, i kite te zvjezde u noćima vedrim. Ja vapim za hladnim, surovim zimama, za ledenim vjetrovima i za snjegovima. Eh da mi je da prostruje sokovi u meni, da mi kora ogrubi a korijen ojača! Ti korjenje svoje čeličiš u ljutim, dubokim škrapama , a moje se suši od metalnih cijevi vrelih toplovoda. Ovdašnja me klima posve upropasti, postao sam ranjiv i mekan ko pluta, imunitet moj je ko u neke palme. A ja sam sin gorski… pa zar je to život?

Nego, preko svega ja bi toga preš’o, da mi jedna rana do srži ne seže, da mi teška tuga ne pritiska grane… Prolaze mi dani, godovi se nižu, a ja iza sebe ne ostavih traga, ma ni jedan jedini kukavni izdanak. Uzalud mi sav trud i golema želja, moje sjeme nikad na plodno tlo ne pade, već na beton hladni, proklet da je vječno. Suđeno mi nije da se jednog jutra u zelenoj travi zazeleni moj gen. Posle bi me mogli sjeći na komade, stajao bi mirno, prolivao smolu, al’ bi znao da će neko nastaviti lozu. Asvalt, trotoari – moji su dušmani! Utriješe mi sjeme, zemlju ne dotače. Kad šišarke moje padnu po betonu, odnese ih voda kroz odvode mračne u ponore strašne. Plodan sam a jalov, živ sam -  ko da nisam…  

Čujem da kod tebe ide kako treba… Sinovi te tvoji po visini stižu, ponosno ih gledaš sa visoke stijene. Spustili se malo niže niz liticu, tamo će im biti lakše nego tebi – ti sa orlom dijeliš komad plavog neba. Znaj, da kada grmi ja pomislim na te. Samo munja može naškoditi tebi, za ostale ti si izvan domašaja. Krilati te samo dotaknuti mogu, a ti njima rado pružaš svoje grane, da odmore krila umorna od leta.

Rođače moj dragi… 

Pozdravljam te pjesmom… onom mojom tužnom…

Uskoro će vjetar sa sjevera poći,

odgovor po njemu slobodno uputi.

Al’ sačekaj ponoć, kad utihne buka,

tada ću te željan mnogo bolje čuti!