DAN PRVI

Kišovito svitanje

Sviće poslednja zora u 2001-oj godini. Nikšić spava dok slaba kiša ruši dječije snove o bijeloj idili novogodišnje noći. Tiho je… Još koji sat u toplim posteljama pa će onda skočiti na noge svih 80.000 sugrađana, da svako na svoj način privede kraju pripreme za najluđu noć. Domaćice će omastiti svoje šerpe i tepsije, djeca će dovršiti ukrašavanje novogodišnjih jelki, mlade nikšićanke će po ko zna koji put probati svoje večernje haljine, u pabovima će se podešavati ozvučenje…

A mi? – pitam se.

Šta da radimo nas trojica?

Naše postelje su se već odavno ohladile a plan za danas ozbiljno poljujao!

Ovako razmišljam, dok sa Zokijem i Igorom koračam strmim blatnjavim putem prema Brdu Kutskom, mokar do gole kože i već pomalo ljubomoran na usnulu dolinu pod nama. Kiša sve detaljnije spira izraze ushićenja sa naših lica, dok sve vidljivije izranja prikriveni osjećaj kajanja, koji samo čeka da se pretvori u riječi nekoga od nas. Ali to se za ovaj sat hoda još nije desilo. Ćutimo kao zaliveni. Da nas je neko drugi primorao na ovo, svu bi mu rodbinu stavili na spisak, a ovako… Znali smo da je put opasan i težak, znali smo da se sprema nevrijeme… Da smo tvrdoglavi – to nikad neću priznati – mi smo samo avanturisti kojima je dunulo u glavu da Novu godinu dočekaju na katunu Luke Bojovića, u jednoj trošnoj kolibi, okruženi planinskom tišinom i samoćom kakva može biti samo u zimsko doba godine. Od te ideje nam se lako ne odustaje iako je u ovom trenutku sve protiv nas: Teški ruksaci na leđima, skije koje vučemo za sobom, kiša koja je stigla u čizme i nikako da stane, duboki smetovi, pomisao na sjeverni vjetar koji bi nas ovako mokre za čas sledio, i tako dalje, i tako dalje.

Nevolje sa smetovima i skijama

Već nakon polovine pređenog puta potpuno sam siguran da će ovo biti jedno novo, po svemu sudeći veoma neprijatno iskustvo za nas. Malo šta nam ide na ruku! Najgore od svega je što napredujemo izuzetno sporo, i ako nastavimo ovim tempom postoji mogućnost da nas noć zatekne negdje u šumi. To bi bilo vrlo nepovoljno, imajući u vidu vlažnu odjeću, nedostatak šatora, i veliki broj vučjih tragova svuda oko nas. Možda nas i sada začuđeno prate iz gustih šibika, pitajući se, otkud mi u ovo „vučje vrijeme“ na vučjoj teritoriji.

Kiša ne prestaje da pada, čak pojačava, sada praćena sve gušćom maglom. Sreća pa dobro poznajemo ovaj predio, inače bi lako zalutali. Pravac kojim se krećemo je stara konjska staza koja vodi od Brda Kutskog do Luka Bojovića, kroz gustu bukvu i mješovitu šumu. U prvom dijelu je blago položena, a u drugom se preko nekoliko stepeničastih padina penje do prevoja Kosavino Brdo. Sa druge strane prevoja se nalazi naš cilj. Ali do tamo je daleko! Sada smo do koljena u snijegu‚ i on je kako odmičemo sve dublji i dublji.

Smetovi nam predstavljaju najveći problem, na pojedinim mjestima su visoki i do 1,5 m. Sve bi mi to mnogo lakše podnijeli da ih kiša nije omekšala, pretvarajući ih u kašu, u koju mi opterećeni težinom ruksaka upadamo do pojasa. Odjeća nam je potpuno propustila, više ne obraćamo pažnju na vodu po čitavom tijelu. Samo neprekidnim kretanjem održavamo normalnu tjelesnu temperaturu.

Ja gazim naprijed a Igor i Zoki iza mene zajedno vuku naša tri para skija svezana u improvizovane saonice. Na njima su konopcem pričvršćene pancerice, cepini i još jedan mali ruksak. Skije nas najviše usporavaju – upadaju u meki snijeg i veoma ih je teško vući. Usled neravnog terena često se prevrću i još češće nam kidaju živce. Znali smo da će biti teško ali želja da se oproba spust niz strme padine Malog Žurima je nadvladala racionalnost. Shvatamo da smo preopterećeni i da pod hitno moramo nešto preduzeti. Pogled na časovnik nas je potpuno alarmirao. Već je prošlo 6 sati hoda a mi smo tek u Dugom Dolu. Tu pada zajednička odluka da se riješimo skija. Teška srca, vertikalno ih pobijamo u snijeg, tik uz prtinu. Niko ih do našeg povratka neće dirati u ovoj nedođiji.

Mećava na Lukavici

Trenutno je Zoki na čelu, njegovim stopama gazi Igor, a ja čekam da malo odmaknu pa da nastavim za njima. Stalno se smijenjujemo u vodstvu, jer je probijanje prtine veoma iscrpljujuće. Moramo da dižemo noge i do metar u vis da bi se iščupali iz smetova na mjestu zvanom Grot. Kada jedan od nas prođe naprijed, njegove stope se u trenutku napune cijeđene vode, tako da sledeći gazi do članka u čistu vodu. Ispod snijega se po svemu sudeći formirala poveća lokva kišnice, koju mi nikako ne možemo zaobići. Čizme su mi propustile. Dok hodam voda u njima se zagrije pruzajući čak blago prijatan osjećaj, ali čim stanem počinje da me hvata hladnoća.

Nastavljamo dalje… sve teže, sve sporije. Primjećujem da kiša polako prelazi u susnježicu, osjeća se i sjeverni vjetar. Kazaljke pokazuju 15h i 45min. To znači da će po ovom tmurnom vremenu za manje od sat vremena početi da pada mrak. Mi sa ovog mjesta više ne možemo nazad, samo naprijed, a iscrpljeni smo do kraja. Pred nama je poslednji uspon na prevoj Kosavino Brdo, odatle još desetak minuta hoda do kolibe. Ali u ljetnjim uslovima… Sada je sve potpuno drugačije i neuporedivo teže.

Temperatura je u poslednjih pola sata pod uticajem sve jačeg vjetra znatno opala. Susježnicu je zamijenio gust snijeg i vidljivost sveo na minimum.Mi sve manje koračamo, više bauljamo i pužemo, pokušavajući smanjiti upadanje u smetove. Napravimo po deset koraka pa onda stanemo, skupljajući vazduh i volju za drugih deset.

- Dadoooo… evo kao da osvajamo Evereeest! – čujem Igora kroz vjetar.

Malo po malo, stižemo na najvišu tačku našeg puta – prevoj Kosavino Brdo. Odavde do kolibe je nešto više od kilometra. Ovo je u ljetnjoj sezoni jedna od nama omiljenih kota, sa koje se pruža fenomenalan pogled na Bare Bojovića i nestvarnu figuru Malog Žurima nad njima.Toliko puta smo uživali u tom prizoru… sada kao da je planina odlučila da nam sve to debelo naplati. Samo što smo pomolili glave nad dolinu, pogodio nas je snažan udar sjevernog vjetra, u trenutku sledivši našu mokru odjeću, naše brade i čuperke koji su virili ispod kapa. Samo smo se pogledali i bez riječi konstatovali da su se naša strahovanja potpuno obistinila. Moramo nastaviti što brže jer je led koji nas je okovao počeo da dolazi u dodir sa kožom, izazivajući drhtavicu. Snijeg je sa sjeverne strane još veći, vjetar ga tu danima gomila. Na jednom mjestu upadamo do grla u smet. Psujemo… Više nemamo ni snage ni strpljenja, približio se deseti sat mučnog putovanja a uslovi su sve teži i teži. Sjeverni vjetar briše sve pred sobom, noseći sniježnu prašinu direktno u naša promrzla lica. Upali smo u sred sniježne oluje koja bahato bijesni Lukavicom. Vjetar i hladnoća nas polako bacaju u neko opijeno stanje. Hrabrimo se da je koliba tu ispred nas, još koji metar i vidjećemo je. Posle jednog kraćeg zatišja zaista smo je ugledali na 300m ispred nas.Vrlo brzo je nestala u sledećem naletu mećave.

U međuvremenu je pao mrak stvorivši još košmarniju sliku. Potpuno smo dekocentrisani… više ne gazimo stopu u stopu već jedan do drugog srljamo kroz snijeg da se što prije dočepamo zaklona. Nevjerovatno, već je prošlo deset minuta od kako smo je ugledali a nikako da dođemo do nje! Na pamet mi padaju slične situacije o kojim sam čitao u raznoraznim člancima i planinarskim dnevnicima. Uvijek sam se čudio kako to neko može da se smrzne nadomak skloništa a da poslednjim snagama ne uspije da savlada tih nekoliko metara. Sada sam lično uvjeren u nezamislivu snagu planine i čovjekovu nemoć pred njom. Svaki metar je presudan, sreća naša pa smo blizu cilja.

Hodam kao pijan, povremeno se okrenem da provjerim idu li Igor i Zoki. Po njihovim licima mi je jasno da su i oni svjesni da je ova naša zimska avantura u zadnjih sat vremena prerasla u borbu za goli život. Desnom nogom zapinjem o kolac ograde koja opasuje kolibu.

- Evo jeee.. tuu smo! – vičem kroz vjetar.

Polako i sama koliba izranja iz tmine kao naš jedini spas od oštrih kandži razgoropađene planine. Sva trojica poslednjim snagama razgrćemo snijeg sa vrata – cepinima, rukama, nogama. Bacam ruksak sa leđa da bih iz zadnjeg džepa uzeo ključ od katanca. Patent ruksaka je zaleđen… psujem, trzam… Ruke mi drvene od hladnoće. Uzimam perorez i razrezivanjem ruksaka dolazim do ključa. Za to vrijeme Zoki i Igor „zippo“ upaljačem griju zaleđeni katanac. Cvokoćemo, jasno se čuju sudari zuba u vilicama. Ubacujem ključ, molim se, ali stalno negdje zapinje. Ponovo psujem… Posle desetak pokušaja čulo se spasonosno „kvrc“ i reza je pala. Za tili čas smo se bacili u mračnu i ništa manje hladnu unutrašnjost kolibe.

Koliba kao spas

Zavladao je neki novi zvuk. Zvižduk vjetra nam više nije u ušima, čujemo ga kako ljutito ovija oko kolibe. Da li je moguće – uspjeli smo! Tamom odjekuje naše snažno i ubrzano disanje. Tada nastupa drhtavica, toliko jaka da nam izobličuje riječi dok se motamo oko petrolejske lampe. Njen plamen obasja hladnu unutrašnjost a naši promrzli prsti je obuhvatiše sa svih strana. Čitavo tijelo je očajnički žudjelo za toplotom.

- Brzo… skidajmo ovu mokru odjeću!!!

Pomisao na suvu kožu nam je vratila nadu, ali samo na kratko. Duboko razočarani sa nevjericom smo posmatrali gomilu smrznute odjeće u našim natopljenim ruksacima. Ni jedan ruksak nije izdržao deset sati neprestane kiše i snijega.

- Šta sad da se radi?

Pogled mi pade na drveni kovčeg u ćošku. U njemu moj otac drži staru odjeću i radna odjela u kojima ljeti obavlja vrtlarske poslove. Tu pronalazimo sve i svašta: pohabane prekrivače, stare džempere, radne kombinezone, kuhinjske krpe… Sve to sada drhteći navlačimo na sebe uvijajući se i jaučući jer je odjeća ledena kao zmija.

Sada, kada smo koliko toliko suvi, na red je došla vatra. Suvo drveće se nalazi u štali 10m od kolibe. Hvata me jeza kad pomislim da moram ponovo otvoriti vrata. U trku izlijećem u mrak, trčim kroz snijeg i svaljujem se u štalu. Palim bateriju, energično grabim drva i luč, pa istom brzinom nazad. Drvene cjepanice su ovlažile, vatra nikako da se zapali. Nestrpljivi smo, čučimo kraj peći i duvamo u mali otvor. Zoki nas je riješio muka kada je sadržaj stare konzerve margarina bacio na stidljivi plamen. Odjednom je buknuo punim sjajem, osvjetlivši nam lica. Prvi dašci toplote se šire pločom starog šporeta a mi da možemo legli bi na njega. Drvo po drvo, plamen je bivao sve razigranijii, vraćajući krv u promrzla lica i prste.

Prvi put od jutros smo sjeli, smirili dah i zajedno prebirali današnje utiske. U međuvremenu se istopio prvi kotao snijega – sada imamo vodu za čaj i supu. Zoki spravlja večeru a ja i Igor pravimo razmještaj kreveta pripremajući se za hladnu noć pred nama. Potrebno je dobro se utopliti, termometar okačen sa spolje strane vrata pokazuje -12 stepeni celzijusa. Koliba je i pored šporeta dosta slab zaklon od hladnoće. Na sve strane su uske šupljine kroz koje prodire vjetar nanoseći sitni snijeg i drastično snižavajući temperaturu. Ona se na 2m od šporeta nikako ne penje iznad nule. Tu, na sred prostorije, leži mali smet snijega nanesenog kroz šupljine na vratima. Koliba nije ni previđena za boravak u zimskom periodu te se zato moramo potruditi da se zaštitimo od hladnoće. Dva teška lučeva kreveta smo primakli na 1,5m od šporeta, spojili ih i tako napravili zajednički ležaj za svu trojicu. Preko dušeka napunjenih slamom poredali smo naše vreće za spavanje i pripremili dvije teške suknene deke da ih stavimo preko. Hladnoća nam se danas duboko uvukla u kosti, treba se dobro utopliti da bi prošli bez prehlade. Unosimo još drva, vatru ćemo ložiti čitavu noć. Slažemo ih pored kreveta, tako da ih ležeći možemo ubacivati u vatru. Svaki izlazak iz vreće u hladnim poponoćnim časovima bio bi veoma neprijatan.

Za večerom razgovaramo o povratku planiranom za prekosutra. Ne bi valjalo ako bi snijeg padao i sutra, tada nisam siguran da bi smo za jedan dan uspjeli da siđemo do sela Zagrad. Kada bi okrenuo jak sjeverni vjetar, on bi rastjerao oblake i smrznuo površinu snijega, pa bi lako prošli u povratku.

Umor nas je potpuno savladao za večerom. U 22h smo bili u vrećama, glavama okrenuti prema vatri i poredani jedan do drugog kao sardine. Navio sam alarm da zvoni na svaka dva sata, da bi smo ložili vatru. Hladnoća i vjetar bi je preko tog vremena sigurno ugasili.

Odbrojavanje

Više od sat vremena je prošlo od kako smo ućutali prepuštajući se snu, a ja nisam ni oka sklopio. Pored mene gori svijeća da bih lakše napipao drva i ubacio ih u peć. Njen plamen neprestano treperi na promaji koja dolazi iz ćoškova. Napolju i dalje bjesni mećava. Vjetar u svojim naletima žestoko nasrće na kolibu ljuljajući i uvijajući komade lima na njenom sjevernom pročelju. To stvara jezivu buku, koja uz fijuke kroz šupljine na vratima djeluje zastrašujuće – kao da će koliba svakoga trena da se odlijepi od tla i poleti u dolinu.

Njih dvojica su već duže vrijeme mirni, mora da spavaju. Neka ih… odmor nam je prijeko potreban! U kratkim pauzama između dva naleta vjetra čujem radio koji smo ostavili da radi čitavu noć. U toku su vijesti. Javljaju o velikom nevremenu u čitavoj Crnoj Gori. U prekidu je saobraćaj na gotovo svim pravcima koji vode preko planinskih prevoja. Ovakvog nevremena nije bilo par zima unazad. Na pamet mi padaju naši roditelji, oni sada vjerovatno strepe za nas. Sigurno će ih uznemiriti današnje nevrijeme a mi i pored datog obećanja nikako nismo mogli da im se javimo. Signal mobilne telefonije je na 2 km od kolibe. Mi bi reskirali svoje živote da smo noćas pokušali da dosegnemo tu tačku. Valjda će shvatiti, nije im prvi put da brinu.

E sad moram da spavam…  neću više da mislim ni o čemu. Nadam se da će sutra osvanuti sunčan zimski dan i učiniti da se sve nedaće zaborave. Dok nesigurno tonem u san do uha mi dopire odbrojavanje: „10,9,8,7,6″… ostatak se izgubio u zvižduku vjetra.

Proleti mi kroz glavu: „Pa to stiže Nova godina!“

Ovoga puta nas zatiče u ležećem položaju, umorne kao pse. Dok sa radija dopiru novogodišnje čestitke, pridižem se na laktove.

- Srećna Nova!

Niko ne odgovara. Zoki duboko diše, Igor se malo promeškolji, dotače mi ruku u znak pozdrava pa zatim hitro jurnu u san. Prosto ne mogu da vjerujem! Zaokupljeni nevoljom koja nas je zadesila, potpuno smo zaboravili da je ovo novogodišnja noć! Okruženi pustim prostranstvom Lukavice, sklonjeni u zadnji čas pred mećavom, 10 sati hoda udaljeni od prvog naselja i ljudi, ni malo ne hajemo za 2002. godinu koja već nekoliko minuta traje zapostavljena. Zvuci novogodišnjeg koncerta klasične muzike gube se u tutnjavi vjetra, a ja polako tonem u san sa pomišlju da ovaj trenutak ne bi mijenjao nizašta na svijetu.

DAN DRUGI

Sušionica

Budi nas zvonjava sata. Kao miševi izvirujemo iz svojih vreća, krvavih očiju, raščupanih kosa, konstatujući da smo „svi na broju“ posle burne noći koja je za nama. Kroz šupljine na vratima prodire svjetlost dana i dotiče nam krevete. Vjetar još uvijek duva ali bi se po zvuku reklo da je malo oslabio. U kolibi je hladno iako je vatra gorela čitavu noć. Nikako nam se ne izvlači iz vreća. Igor nas tužno podsjeća da smo danas trebali da izvedemo uspon na Mali Žurim. Taj plan je još juče pao u vodu, sva naša oprema je potpuno mokra i pitanje je hoćemo li uspjeti da je osušimo do povratka. Danas ćemo čitav dan provesti u kolibi sušeći je.

Kada sam posle pola sata otvorio vrata shvatio sam da nam ni vremenske prilike ne bi bile naklonjene, sve i da možemo da krenemo ka vrhu. Napolju je prilično hladno ali se snijeg još nije dovoljno stvrdnuo da bi izdržao našu težinu. Sem toga i pored vedrog vremena vjetar kovitla oblake sniježne prašine zaklanjajući vidik i sunce. Mali Žurim se čas vidi, čas nestane u snežnoj oluji koja vlada na njemu.

Zoki kratke pauze vjetra koristi da bi fotografisao okolinu. Svaki put uleti u kolibu treseći se od hladnoće, jer su nam jakne još uvijek mokre i neupotrebljive. Sušenje teče sporo. Iznad šporeta se diže oblak pare od isparavanja i kondezuje se na tavanici. Mi sjedimo uz šporet, pijuckamo domaću šljivovicu i crno vino, izuzetno dobro raspoloženi. U nekoliko navrata se zadigla i pjesma, kao nadoknada za neproslavljenu novogodišnju noć. U dobrom raspoloženju, obavljajući pripreme za povratak dan nam je prošao izuzetno brzo.

Evo nas ponovo u vrećama, navijamo sat da zvoni u ranu zoru, dok vjetar opet pojačava. Slijedi još jedna hladna noć.

DAN TREĆI

Povratak „otpisanih“

Otvaramo vrata kolibe u 4h. Napolju nas dočekuje čaroban prizor. Mjesečina obasjava sniježne predjele, tako jako da je vidljivost kao u sred dana. Tiho je… ni daška vjetra. Na nebu trepere zvijezde, čini mi se da će se svod srušiti od njihovog prevelikog broja.

Stojimo na zaleđenom snijegu i vrištimo od uzuđenja. Naši krici remete kosmičku tišinu katuna Luke Bojovića, dopirući do dalekih vrhova usnule Lukavice. Mali Žurim okupan mjesečinom sada ima neku sasvim drugačiju, mističniju dimenziju. Malo ga je ljudi gledalo u ovom svijetlu, mi to znamo i zbog toga nas podilazi neka prijatna jeza. Zbog ovih nekoliko trenutaka prije smjene Mjeseca i Sunca, vrijedilo je podnijeti onoliku žrtvu, sav onaj napor i strahovanja. Stajali bi tu i uživali bog zna koliko, no se moralo poći, pred nama je dugačak put. Vrijeme nam je danas naklonjeno. Vedro je, hladno, hodamo gotovo bez propadanja. To se odmah odrazilo na napredovanje. Već za 15 minuta smo bili na Kosavinom Brdu i po poslednji put bacili pogled unazad – na bijelu pustaru iznad koje se tek nazirao prvi sunčev zrak. Lukavica je ponovo promijenila raspoloženje i izraz lica, široko nam se smiješeći svojim oblinama. Kao da htjede reći: „To sam vas ja prije neki dan samo iskušavala, da bih se uvjerila da zaista zaslužujete pogled na moja nevina prostranstva“.

Posle pet sati ugodnog hoda kroz šumu i sniježne proplanke, i uzbudljivog spusta kada se dočepasmo skija, evo nas, pozdravljamo se sa našim dobrim drugom Nidžom, koji nas je sa svojim „fordom“ čekao u selu Zagrad. Odmah nam reče da su svi bili jako zabrinuti za nas. „Tri dana ni traga ni glasa… sa lošom opremom, po onakvom kijametu. Skoro da smo vas otpisali“ – zezao nas je dobronamjerno. Sjedamo u kola i otiskujemo se ka Nikšiću prepričavajući mu doživljaje.

Kada me je u jednom trenutku upitao da li je zaista sve ovo bilo vrijedno patnji – misleći na rizik, loše vrijeme i neobavljeni uspon na Mali Žurim, malo sam se zamislio…

- “ Ma jeste… kako da nije vrijedilo. U svemu ovome ima neke posebne draži, i ja bih opet uradio isto“ – odgovorio sam.

Tako sam zaista i mislio. Bio sam jako ponosan na nas trojicu, na našu istrajnost, slogu i međusobno povjerenje. Ma koliko konfuzno djelovali pojedini trenutci, ipak se pokazalo da smo u dobroj mjeri vladali situacijom i razmišljali hladnom glavom. Dok se dalje vozimo bez riječi, uljuljkani toplinom automobila i laganom muzikom sa radija, ja imam potrebu da ih sve trojicu snažno zagrlim i zahvalim im se što postoje, što su mi baš oni pri ruci u najtežim i najljepšim trenutcima života. Odustajem od tog „poteza“ jer bi djelovao izuzetno glupo.

Sa table čitam „Dobrodošli – Nikšić“. Kada se okupamo i dobro ispavamo, malo će ko u ovom gradu biti zadovoljniji od nas.