O moćna planino, majko bogova,

stojimo pred tobom nijemi i bez daha,

tvoja se figura kupa u očima

vlažnim od vjetra i snježnog praha.

Haljina ti bijela Azijom leprša,

podigla si čelo gordo ka zvijezdama,

vječitu si sijenku nad Tibet nadvila

da u okeanu ogledaš se sama.

Ljepotice bijelog lica, surovog naličja,

hirovi su tvoji zagonetni svima,

čas putnike miluješ tim gorskim očima,

čas grobnice ledene ispunjavaš njima.

Platili su hrabri momci životima svojim

da te vide snenu dok se spušta tama,

da ti čuju pjesmu – zvuk olujnog vjetra,

dok umivaš lice monsunskim kišama.

Sa tobom se razgovara cvokotanjem zuba,

uzdasima,molitvama Šerpasa nosača,

tvoj odgovor dostojan je strahopoštovanja

kad za milost mole te na ivici plača.

Majko božija uvedi nas u tajne odaje,

tamo gdje se ljubiš sa azurnim svodom,

da iz tvojih njedara snažno udahnemo

razrjeđeni vazduh ispunjen slobodom.

Dalibor Lončar „Iz planinarskog dnevnika“