Krnovo - planinska površ 18 km sjeveroistočno od Nikšića. Zajedno sa Lukavicom čini crnogorski Tibet! Visine oko 1450 metara nad morem. Nadaleko čuvena po krnovskom krompiru izuzetnog kvaliteta, po brojnim katunima i stadima ovaca… Još čuvenije po mećavama koje u prošlosti odniješe mnoge živote i zaplašiše putnike namjernike…  Danas su katuni opustjeli, njive mahom zarasle u korov… samo mali broj stočara, planinara i ljubitelja planinskog biciklizma uživa u njegovim bajkovitim pejzažima . Rijetki su čak i prolaznici od kada je probijen tunel na novom putnom pravcu, koji preko Jasenovog polja spaja Nikšić sa Šavnikom i Žabljakom. Sada se više niko ne plaši krnovskih zima a malo ko ga i pominje. O Krnovu i ljepoti njegove prirode priča se veoma rijetko -  kada mu u goste dođu VIP zvanice ili kada se najave neka nova tehnološka čuda na njemu. Jedino tada mu javnost da na značaju a neki požele i da ga posjete.

Dugo je Krnovo spavalo mrtvim snom, zaboravljeno čak i od sinova svojih, koje je iznjedrilo, odhranilo i odškolovalo.  A onda je 1996. godine kao promoterka crnogorskog turizma ovde došla jedna slatka mršavica po imenu Klaudija Šifer! Na sva usta se pričalo o Krnovu… Sve novine i sve televizije su prenijele vijest o njenoj posjeti, o susretu sa mještanima katuna, o njenom upoznavanju sa krompirom krnovskim. Tog dana je uz silno čuđenje saznala „da pomfrit raste u zemlji“. Svaka čast poznatoj manekenki, ali planina se zajedno sa njenim iskrenim ljubiteljima osjetila poniženom shvativši da je potrebno nečije glamurozno prisustvo da bi se obratila pažnja na nju. Kao da ona sama nema dovoljno atributa i vrijednosti da privuče posjetioce. Ovako, ostaje pitanje da li će oni koji dođu po Klaudijinim stopama, ovde naći ono što su očekivali.

Otišla je urbana ljepotica i vjerovatno se više nikada nije osvrnula na ovaj kutak Evrope. Iza nje je ostala pjesma, da se pjeva u narodu do sledeće glamurozne posjete: „Sa Krnova vuk zavija đe si Šifer Klaudija“. A ja u skoroj budućnosti predosjećam novi brdsko-lirski hit: „Kliče soko sa visina đe si Džoli Anđelina“!

 Sada su aktuelne vjetrenjače, i opet se priča o Krnovu. Japanska firma Mitsubishi Heavy Industries namjerava uložiti oko 90 miliona eura u izgradnju vjetroelektrane na Krnovu. Svaka čast za forsiranje alternativnih – „zelenih“ izvora energije, ali meni dođe da zaplačem kada pomislim da krnovski pejzaž više nikada neće biti isti, i da ću na putu ka planinskim vrhovima umjesto cvijetnih livada, sretati mnogoruke gvozdene džinove, nizove dalekovoda i puteve koji vode do njih. Ovde više neće svirati tišina, niti će se jasno čuti poj ptica u letu… Prostorom će odjekivati samo monotoni fijuk elisa, koje će biti giljotina mnogim ovdašnjim pticama.

Približava se zima. Krnovo će još jednom pokazati svoj karakter i možda po poslednji put biti svoj na svome. Idućih godina više se neće pitati sa sobom… Ljudi će ukrotiti njegove vjetrove -  oni će poput hrčka u kavezu do besvjesti vrtjeti teške osovine vjetrenjača. Ptice će životima platiti bezgranično povjerenje u slobodno nebo i vazdušne struje nad planinom.  Snažne mašine će danonoćno zgrtati smetove, i tako srušiti mit o nesavladivim i neprelaznim prevojima, o planini koja ne prašta podcjenjivanje. Bilo je draži i romantike u svemu time… bar za nas avanturiste.

Sirota planina, gruba i musava… nikome se ne dopada bez šminke. Kao da niko ne želi ovo parče planete u prirodnom ruhu. Svi kao da jedva čekaju da je neko presvuče asvaltom, osvijetli strujom iz vjetrenjača i ozvuči batom potpetica bjelosvjetskih diva. Tek onda će se čuti i pričati o njoj!