ČOVJEK

-Konobar!Konobar! Daj ovamo Koktu sa ledom! Nego… gdje sam ono stao?

-Kod zmije.

-E-da…vidjeli smo zmiju čovječe! Znaš onaj put prema Štirnom Dolu?

-Znam.

-Slušaj. Penjemo se mi lagano onim putem, živo se zapričali pa i ne gledamo kud gazimo. Sva sreća pa onako mahinalno bacih pogled ispred sebe, kad imadoh šta vidjeti-zmijurina se opružila po sred puta. Umalo ne stadoh na nju misleći da je suva grana. Bogami bijaše povelika. Nećeš mi vjerovati kako sam se naježio!

-Vjerujem ti. Ko se ne bi naježio!

-Slušaj dalje. Kad se malo pribrasmo oprezno joj priđosmo. Da si samo čuo kako je zašištala! Ja uzeo neku granu da je pomjerim u stranu a ona digla glavu, samo čeka momenat da napadne. I stala tu, neće ni da bježi nego palaca jezikom.

-Što je ne ubiste?

-Nismo htjeli. Stari ljudi kažu da što ih više ubijaš češće ćeš ih sretati. A ja to ne želim. Pusti đavola! Sreća moja pa sam je na vrijeme primjetio inače se ne bi dobro proveo. Kraj je oktobra, ko bi rekao da ih ima u ovo doba godine?! Snijeg samo što nije obijelio po vrhovima a one se šetkaju okolo!

-Svašta?! Uvijek treba širom otvoriti oči! Opasne su one!

-Nego šta su! Slikao sam je. Kad dođeš kod mene pokazaću ti slike.

-Konobar! Ajde više…ideš li na Maganik po taj led?!

-Ha ha ha ha…

Iz čovjekovog albuma

ZMIJA

Morila me velika glad

Na pamet mi pade truli panj

Tamo se često pojavljuje neoprezni miš

Prije dva izlaska sunca sam ga za malo promašila

U poslednjem trenu je odskočio

Ovoga puta sam mislila drugačije

Žuto lišće me podsjetilo

Bila sam suva grana u njemu

I čekala sam

Odjednom se tlo zatreslo

Okrenula sam se, ali kasno

Ogromni dvonožac je bacio svoju sjenku na mene

Odbrana nije bila moguća

Glava mu bijaše previsoko

Na šapama debela koža

Polomila bih zub da sam pokušala

Zašištala sam iz očaja

Ali,prišao je bliže

Sa njim je prišla i grana

Zatvorila sam oči

Očekivala sam udarac u glavu

Očekivala sam kljun, kandže, zube…

Drhtala sam bespomoćna

Ništa nije dolazilo

Vibracije su bivale sve slabije

Otvorih oči

Nikoga nije bilo u blizini

Sjetih se svog kamena

Brzo sam bila pod njim

Posle toga dugo nisam izlazila

Nisam željela sresti dvonožca

Odkud on na suvom lišću?

Do tada sam ga samo pored zrelih jagoda viđala

Daleko mu leglo bilo

Ne volim ni da ga se sjetim…

Iz zmijskog sjećanja